Čitate zbirku I „Nakon što bi uvježbavali tehnike prezentacije, želio bih da svi moji učenici budu sposobni da izlože svoju temu pred razredom a da čitaju iz bilježaka.”
„Nakon što smo šest nastavnih časova objašnjavali osnove našeg ustava, očekujem da svi moji učenici mogu barem objasniti kako funkcioniše naš izborni sistem i koje stranke trenutno upravljaju vladom.”
„Prije nekoliko mjeseci imali smo problema u razredu s učenicima koji u raspravama nijesu htjeli da slušaju jedni druge i prekidali su učenike s kojima se nijesu slagali. Puno smo razgovarali o pravu na slobodno izražavanje te da ono funkcioniše samo ukoliko se jedni prema drugima odnosimo s poštovanjem. Nadam se da će do kraja godine većina učenika to shvatiti i naučiti kako da se ponaša tokom rasprava.”
Ovi primjeri pokazuju kakve misli nastavnicima obrazovanja za demokratiju i ljudska prava prolaze kroz glavu dok planiraju nastavu: oni definišu ciljeve. Odlučuju za šta bi njihovi učenici trebalo da su sposobni, te šta mogu postići ukoliko se potrude: određuju koje bi ciljeve htjeli da njihovi učenici postignu, te potom sagledavaju proces učenja i uz njega vezane potrebe učenika na samom početku – njihove poteškoće i sposobnosti, njihove snage i slabosti.
Ovaj način razmišljanja nije novost za nastavnike – to je uobičajena praksa. Većina nastavnika ne razmišlja samo o sadržaju gradiva i predmeta – „Moram završiti 19. vijek do početka sljedećih praznika” – već vode računa i o tome kakve rezultate žele da vide kod svojih učenika.
Ciljevi usmjereni na učenike i na njihovo osposobljavanje odnose se na sticanje kompetencija. U odraslom životu svi će učenici morati da se snalaze bez nastavnika, mentora ili vršnjaka pomagača. Tradicionalni model podučavanja – formalni prenos vaspitno-obrazovnih sadržaja, provođenje uskog kurikuluma znanja – čini premalo za ohrabrivanje učenika da postanu nezavisni, samouvjereni i kompetentni kroz dimenzije vještina i vrijednosti/stavova.
Tri navedena primjera ukazuju i na različite dimenzije razvoja kompetencija:
- Prvi primjer – uspostavljanje kontakta očima s publikom i slobodno izlaganje – odnosi se na vještine koje nijesu specifične za tematiku, ali predstavljaju instrument koji je učenicima neprestano potreban za primjenu bilo kojeg znanja i informacije. To je trening vještina, ili podučavanje „za” demokratsko građanstvo i ljudska prava – s ciljem osposobljavanja učenika da ostvaruju svoja ljudska prava i učestvuju u demokratiji.
- Drugi primjer – razumijevanje osnova izbornog sistema i ko je pobijedio na posljednjim izborima te stoga formira sadašnju vladu – predstavlja podučavanje „o” demokratiji i ljudskim pravima. Mladi građani moraju znati koja su ljudska prava – na primjer, učestvovanje na izborima – integrisana kao građanska prava u njihovom državnom ustavu te kakav učinak ima njihov glas u izbornom sistemu njihove zemlje.
- Konačno, zadnji primjer pokazuje važnost vrijednosti i stavova. Demokratija se oslanja na političku kulturu oblikovanu stavovima i vrijednostima kojih se građani pridržavaju, u ovom slučaju, međusobno poštovanje i tolerancija prema gledištima s kojima se možda i ne slažu. Učenici moraju biti voljni da prihvate da njihovo pravo slobode mora uzimati u obzir i prava drugih. Iz tog razloga sloboda nosi i odgovornosti. Kultura ljudskih prava odražava ovlaštenja pojedinih učenika i njihovih nastavnika, no istovremeno i razumijevanje da dijelimo uzajamnu odgovornost za uvažavanje tuđih ljudskih prava. Vrijednosti se uče kroz iskustvo i uvjerljive uzore – učenje „kroz” demokratiju i ljudska prava.
